Znaš zašto Zlatane? Zato jer smo mi Bosanci takvi, ništa nas ne okupi na hrpu kao nevolja, teška nevolja. Tada ti mi Zlatane postanemo jednaki, svi imamo isti problem, svi govorimo istim jezikom i svi jednako želimo. Isti smo ti i kada nas zaokupi kakva dobra nafaka, tada nam svima srce puno i svi u glas ponosno bi viknuli da smo Bosanci i Hercegovci. A evo, golema nas nevolja sada okupila na hrpu. Golema nevolja, a tuga prevelika. Dječak od osam godina, k’o osam treptaja okom, Hajrudin se zove, teško je bolestan. Toliko teško da i nema nade da će preboljeti bolest. A dijete k’o dijete, ima želje.
A ko od nas ljudi na ovom svijetu nema želje Zlatane? I najzdraviji ih ima. I najbogatiji. I najsiromašniji. Ljudi smo i ispod kože jednaki, slabi i jaki po potrebi. A ovo je dijete i jako i slabo. A želja mu pregolema. Da vidi svog junaka, idola, pa da oči sklopi. A idol si mu ti Zlatane. Ti, Veliki Zlatan, Ibra, Ibrakadabra. I kada smo mi Bosanci i Hercegovci, ovakvi kakvi jesmo saznali za Hajrudinovu želju, svi do jednog povjerovasmo da će se u tebi Zlatane probuditi Bosanac i da ćeš ispuniti san dječaku koji nije dobio priliku da sanja druge snove.
Ti mu šalješ dres, tek si ga skinuo sa sebe i potpisao. Formalnost. Šta je jedan dres za tebe? Ništa. Šta tvoj dres znači Hajrudinu? Ništa. Jer ga neće imati priliku obući niti se njime hvaliti pred prijateljima. Niti će ikad u njemu zaigrati lopte „na male“ u školskom dvorištu, ni na kakvoj livadi. Neće se u njemu ni slikati, za uspomenu i dugo sjećanje. Jer neće imati priliku prebirati po tim sjećanjima. Njegov je san svoje okice od osam treptaja uprti u svoju legendu, u Velikog Ibru koji igra „Zlatan stylom“, u Velikog Ibrakadabru, za kojeg Hajrudin vjeruje da mu venama teče i bosanska krv.
Veliki Zlatane,
Znamo mi koliko si ti velik, znamo i kakve su tvoje obaveze, znamo i da dobijaš puno zahtjeva ovakvih ili sličnih. I da te nekad ljudi gnjave svojim željama. A znamo i da ti nisi fontana želja, pa da svakom želju ispuniš. Znamo i da od tebe neki ljudi traže novac, svakakve ludorije padaju ljudima na pamet, znamo mi to. Ali, Hajrudin nema vremena Zlatane. Nema on vremena čekati da ti spoznaš da je njegova želja njemu i zadnja, a nije ni svjestan toga. Nema on to vrijeme moj Zlatane.
Osam njegovih treptaja okom umorni su Zlatane, žele se sklopiti zauvijek i u miru otići tamo, gdje mi Bosanci i Hercegovci vjerujemo da odlaze sve dobre duše. Ti imaš vremena Zlatane. Pred tobom je još puno treninga i tekmi, još puno toga što ćeš poželjeti i sebi ostvariti. Nedaj Bože da ikad budeš morao čekati da ti želju drugi ispune…
I znaš, baš smo mislili da će se u tebi probuditi Bosanac i Hercegovac, pa ćeš samo onako k’o jedan od nas u svlačionici nakon pobjede nad Benficom reći: „Ma, i trening i tekmu, odoh ja u Bosnu. Odoh vidjeti Hajrudina, čeka me to dijete, mene čeka, mene Zlatana. Od toliko ljudi na svijetu on čeka mene i ja odoh..“ Eto, baš smo mislili i gotovo da nema među nama nekog ko suzu nije pustio kada je čuo da ćeš i doći.
A ti ne dođe…i nemoj djeci našoj slati dresove, djeci čije bi se oči sklopile dok čekaju tebe..Nemoj Zlatane.. Znamo mi i da ti bježiš od Bosne i Hercegovine, zbog nekih ljudi ili zbog tebi znanih razloga. Ali, mi ovakvi kakvi jesmo, tebe svojatamo k’o rod najrođeniji, a od tebe ništa niti tražimo niti te gnjavimo. Nama bi bilo dosta da dođeš i dječaku Hajrudinu ispuniš želju da te ugleda očima svojim od osam treptaja. I ne ljuti se ako pročitaš ovo pismo što ti pišem „moj Zlatane“. Takvi smo mi Bosanci i Hercegovci, volimo se i svoja tamo kada nam je najteže.
A sada nam je baš teško, preteško. Golema nam se tuga na srca navalila, veća od svih tuga i žalosti koje nas desetljećima satiru. Gotovo veća. Nama je to isto. Ne znaš ti o nama ništa moj Zlatane. Da znaš, nikad nas se ne odrekao. A odričeš nas se evo još jednom. Nemoj to raditi. Sjeti se sebe kada si gotovo bosonog po švedskim igralištima kotrljao loptu. Sjeti se ko si i šta si bio, sjeti se svojih snova tada. Znamo mi Bosanci i Hercegovci o tebi puno, puno više nego što si ikada pomislio da znamo. I ne damo na tebe, naš si kakav god da si.
Nema večeras sna nama na oči moj Zlatane. Čekamo sve da neće odnekud vijest da si ipak došao. Ne bi zamjerili ni da dođeš, a ne javiš nam se. Ništa ti nećemo zamjeriti, samo da odeš tamo gdje trebaš i gdje te čeka Hajrudin. Važno je to nama, takvi smo mi. A ti duboko u sebi znaš zašto je to nama važno, samo dopusti sebi da iz tebe progovori Bosanac i Hercegovac.
Od svog vremena koje ti je ostalo u životu, tih nekoliko trenutaka u Hajrudinovim očima koliko bi se zabavio kod njega, vjeruj Zlatane bili bi ti najsnažniji trenuci života. Jači od svih postignutih golova, od svih dobijenih tekmi, svih pehara, svih titula. Ti znaš Zlatane onaj osjećaj kad ti je do kraja utakmice ostalo još malo, kad gledaš sudiji u oči a on se sprema svirati kraj. A ti želiš još samo malo, još tek toliko vremena da iz sve snage zapucaš na gol. Da kraj bude u tvom stilu. A onda ti ne bude žao ni što je kraj. Tako ovdje u Bosni i Hercegovini, u svom krevetu čeka Hajrudin… kraj samo što nije, a tebe niodkuda da sviraš produžetak.
Zlatane,
Nemoj zamjeriti na čemu, tako mi u Bosni kažemo kad se opraštamo. Ne zamjeri ni ti, a ni mi tebi nećemo dođeš li i sakriješ li se od svih nas, samo ne od onoga koji te čeka. Neka čovjek u tebi odluči
No comments:
Post a Comment